Mobilizacija u hipertenzija stupnja 2

Journal of American College of Cardiology —, Antitrombotski lijekovi: Niskomolekularni heparin NMH ili nefrakcionirani heparin se daju rutinski, osim ako nisu kontraindicirani npr. Ako se koristi nefrakcionirani heparin, APTV aktivirano parcijalno tromb. Mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 je niskomolekularni heparin izbora; najučinkovitiji je kad se s primjenom započne odmah po primitku. Nadroparin i dalteparin su također učinkoviti.

Učinak hirudina i bivalirudina, novih direktnih antitrombotskih lijekova, još se ispituje kliničkim studijama. Primijenjeni IV u prvih nekoliko sati poboljšavaju prognozu smanjujući veličinu infarkta, stopu ponovne pojave ishemije, učestalost pojave ventrikulske fibrilacije i rizik mobilizacija u hipertenzija stupnja 2.

Funkcija srčanog mišića nakon oporavka u najvećoj mjeri ovisi o veličini obimu infarkta. Tijekom liječenja β—blokatorima pažljivo se mora pratiti srčana frekvencija i krvni tlak. Doza se smanjuje s pojavom bradikardije ili hipotenzije.

Nitrati: Kratkodjelujući nitrat, nitroglicerin, koristi se kako bi se smanjio srčani rad. Nitroglicerin dilatira vene, arterije, arteriole, smanjujući predopterećenje i zaopterećenje. To dovodi do smanjenja potrebe miokarda za ako mamurluk hipertenzija i tako smanjenja ishemije. Nitroglicerin mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 daje u prvih 24—36 h bolesnicima sa srčanim zatajivanjem, velikim prednjim infarktom, protrahiranim bolovima mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 prsištu, hipertenzijom.

Krvni tlak može biti snižen za 10—20 mmHg, ali sistolički ne ispod 80—90 mmHg. Produljena upotreba može koristiti bolesnicima s ponavljanim bolovima u prsištu ili dugotrajnijom plućnom kongestijom. Dokazano je kako nitroglicerin u prvih nekoliko sati smanjuje veličinu infarkta, te na kraće, ali moguće i na duže vrijeme, smanjuje rizik od smrti.

Nema razloga za rutinsku primjenu nitroglicerina kod IM niskog rizika i bez komplikacija. Drugi lijekovi: ACE inhibitori smanjuju smrtnost od IM, naročito u bolesnika s prednjim infarktom, srčanim zatajivanjem ili tahikardijom. Najveća korist se postiže u visokorizičnih bolesnika u ranom stadiju oporavka.

Akutni koronarni sindromi

Blokatori receptora angiotenzina II mogu biti učinkovita zamjena u bolesnika koji ne podnose ACE inhibitore najčešće radi kašlja. Trenutno nisu lijekovi prve linije za IM. Kontraindikacije su hipotenzija, renalna insuficijencija, bilateralna stenoza bubrežne arterije i poznata preosjetljivost na lijek. Može se primijeniti niskomolekularni ili nefrakcionirani heparin.

Rizik je veći od potencijalne koristi. U bolesnika sa srednjim mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 i onih s dokazanom kontinuiranom ishemijom miokarda, rana angiografija je indicirana kako bi se pronašla lezija koja uzrokuje simptome i procijenio opseg drugih lezija i funkcija LV. Heparin ili NMH se gotovo uvijek koristi, izbor ovisi o načinu reperfuzije.

Također se razmatra u slučaju neuspjeha PCI ili kad se ne može obaviti npr. Međutim, ako nije dostupna u tom vremenu ili je kontraindicirana, daje se IV fibrinolitik. Točan vremenski prozor u kojem bi se fibrinolitik trebao dati prije PCI još nije utvrđen.

Ako je PCI nedostupna, fibrinolitici se mogu ponovno dati. Fibrinolitici trombolitici : Reperfuzija fibrinoliticima najučinkovitija je u prvih nekoliko minuta do sati nakon početka IM. Što se ranije započne davanje fibrinolitika, učinci su bolji. Najveća korist se postiže ako se daju do 3 sata od početka tegoba, iako koristi može biti i do 12 sati. Elektrokardiografski kriteriji za primjenu fibrinolitika su elevacija ST—segmenta u 2 ili više susjednih odvoda, tipični simptomi i novonastali blok lijeve grane, posteriorni IM visoki R—zubac u V1 i depresija ST—segmenta u odvodima V1—V4, potvrđen 15—kanalnim EKG—om—koristi se 12 uobičajenih odvoda i 3 desna prekordijalna odvoda.

Neki se bolesnici javljaju u hiperakutnoj fazi infarkta obilježenom visokim T—valovima. Ovaj nalaz ne odgovara kriterijima za primjenu fibrinolitika; EKG se ponavlja za 20 min kako bi se mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 je li se razvila elevacija ST—segmenta.

  1. Поинтересовалась .

  2. Простите меня, все старики, чьи рассказы я пропускала мимо ушей.

  3. Flash hipertenzija
  4. Lijekovi za visoki krvni tlak za vrijeme menopauze

Apsolutne kontraindikacije za primjenu fibrinolitika su aortna disekcija, perikarditis, prethodni hemoragični CVI u bilo koje vrijemeishemični CVI u zadnjih godinu danaaktivno unutarnje krvarenje ne menstruacijaintrakranijalni tumor. Bolesnicima koji su prethodno dobivali streptokinazu ili anistreplazu, ne daju mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 ti lijekovi.

Oni pretvaraju jednolančani plazminogen u dvolančani plazminogen, koji ima fibrinolitičku aktivnost. Imaju različite karakteristike i sheme doziranja TBL.

Najčešće se preporučuju tenekteplaza i reteplaza, jer se tenekteplaza daje u jednom bolusu kroz 5 sekundi, a reteplaza kao dvostruki bolus. Pogreške u doziranju su najmanje u usporedbi s drugim fibrinoliticima, koji imaju složeniju shemu doziranja.

Tenekteplaza, kao i alteplaza, ima srednji rizik od intracerebralnog krvarenja, ima mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 stopu rekanalizacije od drugih fibrinolitika, te visoku cijenu. Reteplaza ima najveći rizik od intracerebralnog krvarenja i stopu rekanalizacije sličnu tenekteplazi i također visoku cijenu. Streptokinaza može izazvati alergijske reakcije, posebno ako se koristila prethodno.

Daje se u mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 kroz 30—60 min; međutim, ima nižu učestalost intracerebralnog krvarenja i relativno nisku cijenu. Anistreplaza, koja je srodna streptokinazi, ima slična alergijska svojstva i nešto je skuplja, ali se može dati u jednom bolusu.

Kod niti jedne nije potrebno popratno davati heparin. Kod obiju, stopa rekanalizacije je niža nego kod ostalih aktivatora plazminogena. Alteplaza se daje kroz 90 min. Primijenjena s IV heparinom ima višu stopu programi za borbu protiv hipertenzije od drugih fibrinolitika, nema alergijska svojstva, te je također skupa.

Antitrombotski lijekovi: Nefrakcionirani IV heparin ili niskomolekularni heparin NMH se daje svim bolesnicima sa STEMI, osim ako se ne daje streptokinaza tahikardija, liječenje hipertenzije anistreplaza ili ako postoje druge kontraindikacije.

Niskomolekularni heparin enoksaparin primijenjen s tenekteplazom ima isti učinak kao i nefrakcionirani heparin. Enoksaparin još nije proučavan u kombinaciji s alteplazom, reteplazom ili PCI. U tih bolesnika prednost ima nefrakcionirani heparin u dozi prilagođenoj težini. Primjena IV heparina sa streptokinazom mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 anistreplazom se trenutno ne preporučuje. U bolesnika s visokim rizikom od sistemske embolije veliki prednji infarkt, tromb u LV ili atrijska fibrilacijaIV heparin smanjuje incidenciju tromboembolijskih događaja.

Najčešće vrste koje obično dovedu do smrtnog ishoda u prva 72 h su: tahikardija iz bilo kojeg žarištadovoljno brza da dovede do brzog pada minutnog volumena i sniženja krvnog tlaka, AV blok II stupnja tipa Mobitz 2, kompletni AV blok, ventrikulska tahikardija i ventrikulska fibrilacija. Asistolija nije uobičajena, osim kao terminalna manifestacija progresivnog zatajivanja LV i šoka.

Bolesnike s poremećajima srčanog mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 treba kontrolirati radi hipoksije i poremećaja elektrolita koji mogu izazvati ili doprinijeti aritmijama. Poremećaji sinusnog čvora: Ako je ugrožen dotok krvi u sinusni čvor, može doći do poremećaja rada sinusnog čvora. To se češće događa ako otprije postoje smetnje rada sinusnog čvora.

Hipertenzija morska sol srčana frekvencija, ne i preniska, znači i smanjen mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 volumen i moguće smanjenje veličine infarkta. Kod bradikardije s hipotenzijom koja može ugroziti perfuziju miokardadaje se atropin sulfat 0,5—1 mg IV, koji se može ponavljati nakon nekoliko minuta ako je zajednički hipertenzija nije zadovoljavajući.

Bolje je dati više manjih doza, jer visoke doze mogu potaknuti tahikardiju. Ponekad je mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 postaviti privremeni elektrostimulator. Perzistentna sinusna tahikardija, često je odraz zatajivanja LV i niskog minutnog volumena. Bez srčanog zatajivanja ili drugog očitog uzroka, ova aritmija može dobro odgovoriti na β—blokatore, dane PO ili IV, ovisno o stupnju hitnosti.

Paroksizmalna atrijska tahikardija nije uobičajena i obično se javlja u bolesnika koji su i prije imali takve epizode. Atrijske ekstrasistole su obično benigna pojava, ali ako se frekvencija povećava, postoji mogućnost da se radi o zatajivanju lijeve klijetke. Učestale atrijske ekstrasistole mogu reagirati na β—blokator. Atrijska fibrilacija koja se javlja u prva 24 sata obično je prolazna.

Fibrinolitici smanjuju njezinu pojavnost.

Rekurentna paroksizmalna mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 atrija je loš prognostički znak a povećava rizik od sistemske embolije. Zbog rizika od sistemske embolije vidi str. Srčana mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 i krvni tlak se pažljivo prate. Digoksin IV, koji nije učinkovit kao β—blokatori, se koristi u bolesnika s atrijskom fibrilacijom i sistoličkom disfunkcijom LV.

Obično je potrebno barem 2 sata da digoksin učinkovito snizi srčanu frekvenciju. Diltiazem mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 može dati u IV infuziji, kako bi se kontrolirala srčana frekvencija kroz duže vrijeme. Ako atrijska fibrilacija ugrozi hemodinamski status uzrokujući zatajivanje LV, hipotenziju, bol u prsištu radi se hitna kardioverzija. Ako se nakon kardioverzije ona ponovno javi, treba razmisliti o amjodaronu IV. U slučaju atrijske undulacije, frekvencija se kontrolira kao i kod fibrilacije, ali heparin nije potreban.

Smetnje provođenja: AV blok II stupnja Mobitz tip 1 Wenckebachov blok, progresivno produljivanje PR—intervala je relativno česta pojava u inferiornom infarktu; rijetko napreduje u viši blok.

Frekvencija kompletnog AV mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 ovisi o lokalizaciji infarkta. AV blok II stupnja Mobitz tip 1 često i ne zahtijeva liječenje. Dok se on ne postavi, može se koristiti vanjska elektrostimulacija. Premda infuzija izoproterenola može privremeno popraviti frekvenciju, ne koristi se jer može povećati potrebu miokarda za kisikom i potencirati poremećaje ritma.

Primjena atropina 0,5 mg svakih 3—5 min do ukupne doze od 2,5 mg može biti korisno u AV bloku uskih QRS—kompleksa sa sporom frekvencijom ventrikula, ali se ne preporuča u novonastalom AV bloku širokih—kompleksa.

Beta-blokatori: lijekovi koji produžuju preživljenje

Ventrikulske aritmije: Ove aritmije su česte i mogu biti posljedica hipoksije, poremećaja elektrolita hipokalijemije, hipomagnezijemije ili pretjerane simpatičke aktivnosti u ishemičnim stanicama u tkivu koje graniči s infarciranim koje nije električki aktivno.

Ventrikulske ekstrasistole, koje su česte nakon IM, ne zahtijevaju liječenje. VT bez hemodinamske nestabilnosti može se liječiti IV lidokainom, prokainamidom mobilizacija u hipertenzija stupnja 2 amjodaronom. Neki kliničari u kompleksnim ventrikulskim aritmijama daju magnezijev sulfat 2 g IV tijekom 5 min, bez obzira je li serumski Mg snižen ili ne.

VT je moguća i mjesecima nakon IM.

Osim toga stariji bolesnici često pokazuju očuvanu istisnu frakciju lijeve klijetke, čime je još teža odluka za početak terapije β-B. Među njima nebivolol se smatra najzanimljivijim u starijih osoba sa ZS-om zbog svojega jedinstvenog farmakodinamskog profila. Doista, β-selektivni antagonist nebivolol nema vazokonstriktornu aktivnost i ne utječe na dišne putove; štoviše, stimulira oslobađanje NO, što može poboljšati dijastoličku funkciju.

Kasna VT se češće javlja u bolesnika s transmuralnim infarktom, i tada je obično postojana. Kasna VF obično ukazuje na produljenu ili povratnu ishemiju miokarda, i kad je udružena s hemodinamskim pogoršavanjem, je loš prognostički znak. U slučaju VF odmah se vrši nesinkronizirana kardioverzija vidi str. Primjena β—blokatora IV u ranom stadiju IM, te peroralni nastavak liječenja smanjuje pojavnost ventrikulskih aritmija uključujući VF i smrtnost bolesnika bez srčane dekompenzacije i hipotenzije.

Beta-blokatori: lijekovi koji produžuju preživljenje

Profilaktična primjena drugih lijekova npr. Pojava kompleksnih ventrikulskih aritmija ili nepostojane VT, nakon akutne faze, osobito sa značajnom sistoličkom disfunkcijom LV, ukazuje na povećan rizik od smrti. U obzir dolazi ugradnja implantabilnog kardioverter—defibrilatora ICD.

Programirana endokardna stimulacija može pomoći u izboru najučinkovitijeg antiaritmika ili utvrditi u kojoj je mjeri potrebna ugradnja ICD. Prije početka liječenja antiaritmicima ili ugradnje ICD, trebalo bi učiniti koronarografiju i druge pretrage kako bi se otkrila moguća ponavljana ishemija u podlozi, koja bi zahtijevala PCI ili CABG.

References

Zatajivanje srca: Srčano zatajivanje je češće u bolesnika s velikim infarktima po EKG—u ili srčanim markerima i onih s mehaničkim komplikacijama, hipertenzijom ili dijastoličkom disfunkcijom.

Klinički nalaz ovisi o veličini infarkta, povećanom tlaku punjenja LV, stupnju smanjenja minutnog volumena. Česti su zaduha, inspiratorni hropci u plućnim bazama i hipoksemija.

Liječenje ovisi o težini. U blagim mobilizacija u hipertenzija stupnja 2, često je dovoljan samo diuretik Henleove petlje npr.

Važne informacije